Približavajući se Alanu, planinskom domu na nekih 1340 metara nadmorske visine (mislio sam staviti samo 1340 metara, ali ovako ćete misliti da sam stručniji i mjerodavniji baviti se nadolazećim planinskim pitanjima) gdje nam je Frodo bio rezervirao mjesta za spavanje, bio sam u fazi mirenja sa svim pojavama koje su me mučile već negdje od polovice prve, od naše tri planirane, etape puta. Nisam više mario ni za nakupljeni umor, ni za teške noge koje su se svako malo ponašale kao da su marionete čijim koncima tko zna tko ili što upravlja, ni za ramena u koja se ruksak bio bolno urezao praveći crvenkaste brazde na koži. Samo sam išao dalje i dalje, poput onih starih porculanskih vojnika na navijanje, kao da je umor samo iluzija – nevažna popratna pojava koja je tu da te malo zabavi dok tijelo ne dođe do cilja. Istini za volju, lako je više ne mariti za nagomilani umor kad znaš da je uskoro kraj hodanju. S par kraćih odmora hodali smo sve skupa oko 7, 8 sati. U samom je kretanju tog dana bilo vjerojatno više neposrednog života no što sam ga uspio sakupiti u prethodnih mjesec dana. Doma vrebaju stalni distraktori koji te brzo odvlače od posvećivanja željenoj aktivnosti – od već spomenutih društvenih mreža, zova birtija do nezaustavljivog filma, najčešće, samoreciklirajućih i samoograničavajućih govnastih misli koje te bacaju od nemila do nedraga. Planina te na neki način uči zenu – prisutnosti u ovom trenutku i za svaki manjak fokusa profesorski te kažnjava, primjerice blagim proklizavanjem noge prilikom kojeg, osim što ti srce na tren stane, budeš sretan što si se ipak u zadnji čas odvažio kupiti gojzerice čiji te duboki utori na džonu spašavaju od toga da iskusiš kako je to biti like a roling stone niz padinu…
Samog sebe ugodno sam iznenadio što sam u fazi već poprilične iscrpljenosti i želje da se samo srušim na zemlju, ne samo i dalje pazio na svaki korak, već štoviše, činio sam to s još većom pažnjom nego dok sam još bio pri punoj snazi. Ne treba tu pojavu mistificirati, barem ne u mom slučaju. Ponajviše je to stvar kukavičluka da zaglavim sam negdje u divljini i da sam prisiljen čekati spasioce u tom kamenitom carstvu kojim se kreću vukovi, medvjedi, poskoci i divlje svinje (skoro sam napisao zmije). O strahu da sam pritom odvojen od grupe da i ne govorim. Nije da bi me moja prstenova družina ostavila tražeći pomoć no hajmo načas čisto iz zabave pomisliti na tu opciju. Vjerojatno bih, čitave noći, naslonjen na kakvo srušeno deblo cuclao prst i potiho, da zvijeri ne čuju kol’ki sam papak, u suzama dozivao mamu, trzajući se na svaki okolni šum.
Kao da se s porastom mliječne kiseline u mišićima podizala i razina koncentracije, proračunatosti koju sam lukavo uključio da se ne bih ozlijedio jer… tko će brate zvati gorsku službu spašavanja – kakva sramota – kao neki češki turist što je s japankama na nogama zalutao na vučju stazu, gore ga uhvatila nevera no sva sreća ponio je mobitel. Sutradan će, unatoč tom kretenskom pothvatu, bez grižnje savjesti krenuti za Anconu, morskim putem, pješke. Gorska služba svršavanja – zamišljam naziv za dame noći koje, za određenu količinu kuna, dolaze tamo gdje je željna planinarova ćuna. „Halo, dođite na Alan. Soma kuna? Taman. Jel ima kakvog popusta na količinu, znate nas je pet? Aha, tako cura neće htjet“. Šalim se. Ne što bi me Anuška ubila, a ubit će me i na sami spomen druge ribe, nevažno o vrsti mamca i ribolovnog aranžmana, već ljudi, pa tko bi za te stvari im’o snage u ovom mom stanju, da ne kažem sranju.
Jedino što sam mogao učiniti s tijelom, kad smo se naposljetku dokopali tog planinarskog doma za kojeg sam se za tren pobojao da je samo fotomorgana mene posustalog, ali ne i odustalog, očajnika, bilo je podizanje i spuštanje ruke da u sebe nalijevam pivu. A bila je slatka. Kao nikad prije. Ako ništa drugo zbog ovog se osjećaja isplatilo otići u planinu. Penješ se, penješ, malo guštaš, malo stenješ, malo si vruć, malo hladan, malo važan, malo jadan, a onda shvatiš da je važno da patiš kako bi bolje cijenio neke užitke koje inače uzimaš zdravo za gotovo. 
He pa da. Svi planinari i planinarke koji će, uz nas, prenoćiti ovdje, zasjeli su u manjim grupicama za drvene stolove i tamanili pivu. Mi smo se neprekidno glasno cerekali oživljavajući raznorazne zgode iz zajedničke prošlosti, kako to ove situacije – kad alkohol poteče poslije fizičkih napora – često prizovu, a posebno je bila upečatljiva zgoda iz jednog kampa u Vodicama kad smo se Frodo i ja sa Spe-om, poznatom po tome što ne voli baš platit rundu, kladili u gajbu pive tko će u wc-kabini prvi ispalit plotun punoglavaca iz svojeg spermostrela. Tko zadnji pokaže dokaze uspješnog navlačenja đoke, plaća gajbu. Spe se naime bio hvalio kako on „svog“ u svakom času može onesvijestit za manje od pola minute. No, Frodo i ja imali smo plan. Dok Spe nije gledao zgrabio sam šampon od vanilije iz njegovog ruksaka i naturio ga u gaće i uputio se na poprište natjecanja, u ovom slučaju sanitarni čvor. Već nakon 30-ak sekundi Frodo je krenuo s hinjenjem sladostrasnog stenjanja, u čemu sam mu se odmah pridružio. Krišom sam mu preko gornjeg ruba kabine u ispruženu ruku natočio šampon. Izašli smo van u dlanu ponosno u dlanu držeći tekućinu koja je neodoljivo podsjećala na znate već što. Spe je zabezeknuto zurio u bjelkastu tekućinu no nije ni na trenutak posumnjao u vjerodostojnost njenog izvora. Samo je promrljao kroz bradu: „ Pa nabijem vas, pa meni se još nije ni uspio dić, nisam se mogo skoncentrirat uz vas debile!“ Bome je bespogovorno platio gajbu te tople ljetne večeri.
Kad smo već kod večeri treba reći da je došla brzo i da je, očekivano, bila svježa. Nakon što smo svi obavili čučanje u živopisnoj kućici u kojoj je kraj okrugle rupe na sredini drvene daske utješno pisalo da je sve u skladu s europskim standardima, držeći se grčevito za metalnu šipku svijenu u polukrug (nad kojom sam zamišljao natpis – držite se za rukohvat radi naglog kenjanja) Legolas je košarkaški primijetio: “E krug je tako mali, pa nema šanse suzu zabit, mora dirat obruč“. Gledamo se telećim pogledima. Svi su u nokdaunu od umora i pive i jedan za drugim penjemo se u sobu u potkrovlju jer treba se naspavati za sutra kad nas čeka najduža dionica puta…
…Naglo se budim iz mučeničkog polusna, zapravo četvrtsna isprekidanog ultraglasnim hrkanjem Frode koji riče kao zvijer. Leži uz mene i, majke mi mile, da ne znam da je to on, kladio bi se da je lav. Kad smo već kod žitelja savane plave krvi, treba reći da sam iz znojem natopljene postelje iskočio poput antilope. Ne toliko doduše zbog straha od lava Frode koji sam vrijedi za kakav uvježbani hrkački orkestar već zbog blagog napada panike. Gledajte, klaustrofobičan sam tip, a ležim u sardinjaku, na povećem madracu na kojem su tjelesa usko poslagana jedna uz druge uz jedno omanje prozorsko okno koje, premda širom otvoreno, škrto snabdijeva prostoriju kisikom tj. ne može ono tol’ko zraka upumpat kolko ga mi možemo usisat. Akutni nerazmjer. Nad glavom me, jer smo u potkrovlju, stišće donji kut krova, nigdje nijednog svjetla osim neke izblijedjele zvijezde što se sramežljivo ukazuje kroz prozorčić veličine laptopa, vrućina je nesnosna. Životinjski nagon za bijegom iz ove mrtvačnice tjera me da ustanem. Za početak mogao bih glavu turiti van kroz prozor. Dižem se i u mrklom mraku bezosjećajno gazim Gimlijeva i Aragornova stopala, ko ovan namještam glavu da pogodim prozor kad me nevidljiva mrežica nenadano odbacuje nazad. Padam glavom u krilo jedinog čovjeka u prostoriji koji mi nije prijatelj. Ovaj, prestrašen, pali svjetlo na mobitelu i vidi moju glavu među svojim preponama. Ja se kretenski nasmiješim. Ovaj prestravljen, šutke skuplja noge. Valjda je u šoku da mu ga oću pušit. „Oprosti, nije to što misliš“, glasno prolazi glavom, ali u napadu panike nisam više siguran jesam li to rekao naglas ili samo pomislio. Srećom, vidim vrata jer osvijetljen sam ko glumac na zamračenoj pozornici, ovaj me drži na preplašenom oku. Valjda misli da se pederčina povlači priznajući poraz. Isuse, šta će mislit da i inače imam suptilan pristup zabit se nekom među nog pa ako prođe prođe. Mislim da sam peder, bio bi bar malo suptilniji buraz, pa kaj me tak gledaš, i dalje nisam siguran mislim li to samo ili i usput izgovaram. Panika raste, zamagljuje mi se prostorna percepcija dok bauljam ka vratima ko templar Parcifal prema Svetom gralu. Napipavam mobitel u džepu. Jes! Osvjetljavam Gimlija ravno u facu. On zarokće i okrene se na drugu stranu. Vrata su se sve bliže, kako je moguće da su bila tako daleko u ovako malom skučenom prostoru, ne mogu disat, ne mogu disat, sve ovo predugo traje, moram izać, moram izać. Primam kvaku, naznaka spasa tješi paranojom do veličine graška stegnuto srce. Vrata zaškripe. Legolas podiže glavu i upita me hrapavim, neispavanim glasom: „Di ćeš Majs“. Moram nešto smisliti, neugodno mi sad priznat da sam u smrtnoj panici bježim iz ovog ustajalog sarkofaga, groba u kom sam živ zakopan, a u kojem su, čudna mi čuda, svi ostali, sasvim mirno i ugodno leže i snivaju. „Ma idem se malo van provaljat“, ispaljujem prvo što mi pada na pamet. Nakon neizmjerno mi mučne sekunde Legolas će: „Što si ti, vepar?“ Na spominjanje vepra Gimli opet zarokće, a pridruži mu se i Frodo. Izlazim i malko snižavam tlak koji je bio pred eksplozijom. „Što da radim sad?“ Sljedeća je misao, ako me netko sretne moram imat neki valjan razlog zašto sam ko divljak usto usred noći, ne mogu samo bulazniti po kući ko avet…
…Silazim u prizemlje i usput primijetim da mi se stvarno jako piša. Otključavam ulazna vrata planinarskog doma i mrštim lice u naporu da krajnje sporim i odmjerenim zakretanjem ključa spriječim glasno škljocanje. Nisam ni koraka učinio kas nešto protrči predamnom. Isuse šta je? Da nije vuk. Ma reko, zajebi, čelom na-zad. Unutra sam. Na sigurnom. Al i dalje mi se piša i to već nenormalno. Baš sam moro 4 pive zviznut prije spavanja. Ajme šta da radim, ovdje nema unutarnjeg toaleta. Van se ne vraćam, zvijer me tamo neka vreba. Ajmeee…potreba sve jače stišće mjehur…što da radim? Sjetim se da mi je u ruksaku odloženom u kuhinjici ostalo praznih boca vode od litre i pol. Hoće li mi moć poslužit da…? Ma mora , stanje je već krajnji očaj. Vadim bocu u mrklom mraku, gledam ima’ l igdje prekidač za svjetlo, mamicu mu. Ima! Jao divno. Palim slabašno svjetlo, taman da vidim kamo puštam mlaz. Prislanjam vrh đokice na grlić boce i krećem. Ups ups ide malo sa strane, ali ufff tako je dobro, šta me briga, osušit će se do jutra. Nalazim pravi položaj, sad sve sipam unutra, ništa ne curi van, mlaz postojan, olakšanje toliko da stenjem od sreće, čujem lijepo kako tekućina škropoće, a… čujem i nečije korake na stepenicama! Ajme majko, netko će me u gluho doba noći, pola 3, ulovit kako turam onu stvar u bocu. Nije duh al je k**** u boci. O đizus, o đizus, novi napad panike dok stepenice pucketaju sve bliže. Da zaustavim pišanje sada više nema šanse, usred najjače sam navale, nezaustavljivog mjehurnog stampeda. Što ću reći, što ću reći kad me uhvate na nedjelu? Mislim kako će to nekom izgledat, ulazi ništa ne sumnjajući u kuhinju, želi uzet gutljaj vode ili griz sendviča, a tamo zatiče mene spodobu kako spolno općim s bocom. Zatrpava me lavina srama. Kako ću, pobogu, neznancu/neznanki objasnit da zaglavljenje mog pimpeka u boci nije ljubavne prirode. Ima tu i stranaca – šta će doma pričat o seksualnim navikama domaćih pervertita što taže svoju žud u boce turajuć ud. Dal da se leđima, poluotrivene guzice okrenem u kut prije no što neznanac uđe? Al tek onda će ispast’ sumnjivo, kao da namjerno skrivam svoju nastranu strast prema plastičnim bocama. Sve sam moguće scenarije odvrtio u glavi u tih par sekundi. Koraci su tik pred kuhinjom, skamenjen sam da bi stijenu mogo glumit. Možda da se pravim da sam kip, znate, ima onih u fontanama s pimpekom u ruci. Al ne i u boci usred kuhinje u planinskoj nedođiji! O bože, šta ću, šta ću?! Koraci ipak izlaze van iz doma. Pišam i plačem od pretrpljenog stresa. Dvostruko olakšanje…
Nastavit će se…
