Raznovrsnost motiva i tehnike, ali povrh svega likovnoga izraza odlikuje skupnu izložbu „ULIKUMVG“ s konca 2016. godine. Naglašene razlike ipak ne znače da se u potrazi za balansom iskorištenih likovnih sredstava ne može pronaći zajednička točka (gotovo) svakog od izlagača. Tako primjerice „ugašene“, hladne boje jasnih i tek blago reduciranih oblika prepoznatljivoga zimskog krajolika rasporedom elemenata dijele istu nakanu s apstraktnim šarenilom koje cjelinu slike svodi na toplo-hladne i komplementarne kontraste živih boja. 
Namjera je u oba slučaja otvaranje prostora kontemplaciji promatrača bez nametljivosti bilo kojega pojedinog elementa pa tako niti jedinstvenoga fokusa koji bi zamrznuo očište i onemogućio kretnju pogleda, „šetnju“ po slici i vizualno iscrpljivanje viđenog.
– Djela koja oni prezentiraju su stilski raznovrsna po stilu, motivima i tehnikama. Prevladava figurativno apstraktna tendencija figurativnog ekspresionizma u zadnje vrijeme iako je velik broj umjetnika sklon klasičnoj stilistici. Velike grupe nisu sklone zajedničkoj poetici. Svaki je slikar svijet za sebe – rekao je Ante Živković-Fošar.
Promišljanje kompozicije, odnosno aktivna potraga za odgovarajućim međuodnosom oblika ne isključuje intuitivnost geste, posebice kada se susrećemo s „drippingom“ u jednom ili debelim impastom u drugome slučaju, koji opet ne funkcioniraju (posve) samostalno ili izdvojeno, nego nastoje biti logičnim dijelom cjeline spiralnih virova ili ugođaja obiteljskih kuća.
Možda je nadojmljiviji primjer takve odmjerene intuitivnosti u distorziji figura seoskih glazbenika, prikazanih na rubu stapanja s okruženjem ili možda potpunoga nestanka, što dvosmisleno sugerira bezvremenost i čežnju za nečim prošlim. Plošne, zbijene kuće mediteranskoga krajolika izvedene pretežito u toplim bojama, zaključno sa simbolikom prozorskih oblika pri vrhu kompozicije, podjednako dihotomno potiču na radost življenja i sjetu.
Dominantna linija koja u dva navrata, ali na dva načina, oblikuje anđele, jednom ponavlja tematiku muzikalnosti, drugi put udvaja dostojanstvo iste figure različitim izborom boje. Organska apstrakcija dojmljivo raspoređenih plavih bića na bijeloj podlozi jasno pokazuje moderna izvorišta, dok integracija stihova u okvir toplome unutrašnjem svjetlu nalazi uzore u nekima od suvremenih slikarskih kretanja. Prožimanje motiva jedinstvenim, a opet prepoznatljivim likovnim jezikom svakako odlikuje upečatljivije od navedenih i ostalih izloženih slikarskih i skulptorskih ostvarenja.
