Sinoć je u Centru za djecu, mlade i obitelj održana tribina pod nazivom “Emocionalna inteligencija i zašto je važna”. Na tu temu su u sklopu 10. tjedna psihologije u Velikoj Gorici govorile psihologice Dušanka Kosanović, Jasna Belamarić, Jelena Kos i Sanda Puljiz Vidović.
– Centar je odlučio svake godine obilježiti tjedan psihologije s ciljem popularizacije struke, da ljudi doznaju što sve psiholozi rade. To je puno šira struka s puno više mogućnosti nego se nekad misli – ispričala je Sanda Puljiz Vidović, ravnateljica Centra za djecu, mlade i obitelj.
Tribina je organizirana jer je tema emocionalne inteligencije jako važna i raširena. – To je termin koji se u psihologiji koristi nekih dvadesetak godina i jako je brzo ušao u široku upotrebu. Sad kada govorimo o ljudima, vrlo često govorimo da netko ima dobru emocionalnu inteligenciju ili nema. Jako brzo su ga ljudi prihvatili. Očito je pogodio negdje u srž autor tog termina – objasnila je Sanda Puljiz Vidović.
Kada je emocionalna inteligencija u pitanju važno je prepoznavanje vlastitih osjećaja, upravljanje vlastitim emocijama, motiviranje samog sebe, empatija i snalaženje u društvenim vezama. Najvažnije od svega je naučiti kako se nositi s neugodnim emocijama te biti emocionalno odgovoran. Poznavati i osjetiti cijeli raspon emocija najnormalnija je stvar u životu.
– Mi smo vrlo često u društvu takvi da prihvaćamo i priznajemo ugodne emocije – sreću, veselje ili bilo kakvo zadovoljstvo, a nekako imamo zabranu ili ne znamo što bi s manje ugodnim emocijama ili čak s neugodnim emocijama. Učiti, poznavati i taj drugi spektar, znati ih prepoznati, znati zašto se javljaju i vidjeti na koji način nas one potiču na akciju je jako važan aspekt mentalnog života. Poznavajući obje strane spektra ugodnih i neugodnih emocija ima veliku važnost, odnosno utjecaj za mentalno zdravlje djece – ispričala je Dušanka Kosanović, psihologica.
Za razvoj i prepoznavanje emocija kod djeteta ključnu ulogu imaju roditelji. Oni djecu trebaju naučiti što određena emocija znači i kako ju primijeniti u interakciji s ljudima. Često roditelji žele da to djeca znaju, ali ne znaju to primijeniti na sebi.
– Bitno je krenuti od odraslih, oni trebaju krenuti s tim procesom da bi onda djeca od njih učila jer ako nam je normalno biti tužan i ako nam je normalno biti ljut i ako roditelji to mogu pokazati i poznaju koji su to osjećaji, razlikuju osjećaje, razumiju što ti osjećaji znače i mogu ih iskomunicirati tada automatski i djeca to uče. Ne treba ih intelektualno učiti o emocijama nego jednostavno to se događa kroz zajednički život – objasnila je Dušanka Kosanović.
Emocionalna inteligencija razlikuje se od klasične, a ravnateljica Sandra Puljiz Vidović smatra kako je u životu lakše onima koji su emocionalni inteligentni. – Mnogi roditelji misle da je klasična inteligencija IQ važnija u životu od emocionalne inteligencije. Ali ono što vidimo u raznim područjima života je da djeca koja su visoko inteligentna po ovom klasičnom IQ nisu nužno i sretni u životu tako da visok IQ ne znači i ne garantira sreću u životu. Sreća je više povezana s tim koliko poznajemo svoj emocionalni život i koliko dobro se nosimo sami sa sobom i s drugima vezano uz emocije – i Dušanka Kosanović slaže se da je emocionalna inteligencija uvelike važnija.
Interes za tribinu bio je jako velik pa će se tribina na istu temu uskoro ponoviti. Jedna tribina ne može puno promijeniti, ali može pomoći ljudima da razmisle, povežu se s drugima te ispričaju što ih tišti.
