Franjo Lučić (Kuče, 31. III. 1889. – Zagreb, 16. III. 1972.) bio je skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i teoretičar te turopoljski župan.
U Dubrancu je 1900. godine završio pučku školu i dobio prvu poduku u glazbi i orguljama od učitelja i crkvenog orguljaša Miroslava Slogara. Kao devetogodišnjak počeo je svirati na misama. U Zagrebu je završio nižu gimnaziju, od 1904. do 1906. godine polazio je učiteljsku školu te od 1906. godine školu Hrvatskog glazbenog zavoda koju je završio 1909. godine položivši ispit za učitelja glazbe, pjevanja i orgulja. Od 1909. do 1917. godine radio je kao učitelj.
Franjo Lučić je u prosincu 1918. godine izabran za turopoljskog župana te je u tom svojstvu do 1927. godine (tri uzastopna mandata) pridonio tamošnjemu kulturnom, prosvjetnom, socijalnom i gospodarskom napretku. Bio je zaslužan za izuzeće od agrarne reforme te zadržavanje opsega, autonomije i imovine Plemenite općine turopoljske u novoj državi, zatim osnivanje i izgradnju pučkih škola (Kuče, 1922., Cerovski Vrh, 1924.), izgradnju novih školskih zgrada (Buševec i Mraclin, 1923.), osnivanje građanske škole u Velikoj Gorici (1925.), podizanje prosjeka visokoobrazovanih sugrađana dodijeljivanjem školarina, za osnivanje i podupiranje čitaonica i knjižnica (Bukovčak, Cerovski Vrh, Dragonožec, Dubranec, Kobilić, Kuče, Kurilovec, Mala Gorica, Pleso, Rakitovec, Velika Gorica, Velika Mlaka), restauriranje i renoviranje turopoljskih župnih crkava te izgradnju nekolicine kapela, izgradnju nekoliko lokalnih cesta (kroz Turopoljski lug, od Lomnice do Lukavca, iz Cerovskog Vrha do Lukinić Brda) te izgradnju ciglane u Turopolju 1923. godine.
U Zagrebu je na Muzičkoj akademiji predavao polifonu kompoziciju i orgulje od 1921. do umirovljenja 1961. godine te je u dva navrata bio i rektor Akademije.
Njegov skladateljski opus je iznimno bogat, redovito je priređivao koncerte i bio hvaljen kao vrstan interpretator i maštovit improvizator. Fokusom na tematiku Turopolja ističemo nekoliko njegovih djela. Lučić je autor teksta i skladatelj Turopoljske himne (1919.), a u duhu tamošnjeg glazbenog izričaja nastale su i njegove lirske solo-popijevke Snešica (1920.), Spi jalšina (1922.), Tkeš si fletno (1926.) i Vre tičeki spiju (1929.) na stihove Dragutina Domjanića, a u intimistički obojenoj Elegiji u f-molu za orgulje (1934.) glazbenom motivikom i ugođajem ocrtao je turopoljske pejzaže. Kao melograf zapisao je oko 30 turopoljskih napjeva, a neke od njih, uz opis narodnih običaja, objavio je u časopisu sv. Cecilija.
Njegovo ime u Velikoj Gorici nose Osnovna glazbena škola od 1989. godine (Umjetnička škola), Gradski zbor od 1997. godine, ulica u središtu Velike Gorice, ali i ulica u Kučama i Zagrebu, a Grad Velika Gorica od 2006. godine za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju na području društvenih djelatnosti dodjeljuje godišnju nagradu s njegovim likom.
Portret u ulju izradio mu je Joso Bužan 1921. godine (vlasnik slike: Hrvatski povijesni muzej, posudba: Muzej Turopolja – stalni postav), a njegovo poprsje u bronci autora Mladena Mikulina možete vidjeti u parku Plemenite općine turopoljske ispred Muzeja Turopolja.
Ovaj kratak tekst neka vam bude samo uvod u život i rad jednog od naših najznačajnih Turopoljaca. Za više informacija možete pročitati brojne izdane publikacije o Franji Lučiću, a kao odličnu polazišnu točku preporučujemo Turopoljski leksikon iz 2021. godine.
Fotografija: Franjo Lučić u odori turopoljskog župana, 1919., vlasnik originala: obitelj Lučić, presnimak: Muzej Turopolja
Literatura: Marijana Pintar, Lučić Franjo, u: Turopoljski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
