Nakon “Knjige tjedna” i književničkih preporuka “Knjigom u sridu”, poznatih kolumni Gradske knjižnice na našem portalu, od sada objavljujemo i nešto drugačije – preporuke čitatelja. Ukusi se razlikuju, pa tako i oni čitalački, veselimo se pročitati različite osvrte naših sugrađana.
Kao prvu preporuku donosimo osvrt na knjigu “Veronika je odlučila umrijeti” Paola Coelha koju je pisala Josipa Dević.
Paolo Coelho: Veronika je odlučila umrijeti
Brazilski pisac Paulo Coelho tijekom svoje mladosti je na inicijativu svojih roditelja u tri navrata bio prisilno hospitaliziran. Splet tih okolnosti i sam boravak nikada nije opisan jer su roditelji imali strašno grizodušje pa iz poštovanja prema njima o tome nikada nije pisao.
Oduvijek je htio biti pisac, a službenu potvrdu o tome nakon hodočašća mu je poslao Bog u obliku bijelog pera jednog siječanjskog jutra. I tako je sve počelo.
Knjiga Veronika je odlučila umrijeti izašla je 1998. godine, deset godina nakon Alkemičara koji mu je donio zvjezdani status na spisateljskom nebu. Dok su svuda oko mene svi bili tim Alkemičar, u mom timu, Veronika je odlučila umrijeti, bila sam prilično usamljena. Inspiraciju za knjigu dobio je na večeri s jednom drugom Veronikom, kćerkom jednog od protagonista u romanu, upraviteljem bolnice u kojoj je naša Veronika (glavni lik) bila hospitalizirana.
Veronika, mlada Slovenka, naizgled ispunjenog života, svaki dan ustaje u isto vrijeme, odlazi na isti posao u knjižnicu i jede otprilike u isto vrijeme svoj sendvič na klupi ispred knjižnice. Navečer se vraća u istu iznajmljenu sobu, ciljano kod časnih sestara, tako da mora poštivati obvezu dolaska na vrijeme. S vremena na vrijeme monotoniju prekida ponekim površnim ljubavnim izletom ne očekujući ništa niti se vežući za bilo koga. Njen sadašnji život, kao ni pogled, u budućnost ne donosi joj radost i smatrajući da je to to i da je od života doživjela i proživjela ono što je mogla, odluči si okončati život. Jedne večeri popije tablete, smatrajući ih najboljim načinom da uredno i bez prevelike drame, kao što je i živjela, ode iz tog besmisla.
Buđenjem u azilu za umobolne Villete, shvaća da u tome nije uspjela, no ohrabri je činjenica koju joj saopće da joj je pokušaj samoubojstva i ostanak bez svijesti izazvao teško oštećenje srca i da će na smrt morati pričekati još samo nekoliko dana. Idućih par dana u tom neobičnom kompleksu upoznaje redom Zedku koja je nezadovoljstvo životom usmjerila u potragu za bivšom ljubavi, Mari, uspješnu odvjetnicu, koja traži smisao života u organiziranom besmislu i koju paraliziraju napadi panike. Kroz novostvoreno prijateljstvo i velike mudrosti tih naizgled ludih žena, shvaća pomalo koliko je život i lijep i kaotičan i koliko treba pratiti svoj unutarnji osjećaj i živjeti po duši i egu, a ne po očekivanjima drugih jer su tek ovdje one uspjele u miru otkriti tko i kakve one uistinu jesu.
U tih par dana života koji joj ostaju prema očekivanju liječnika, Veronika se vraća svojoj prvoj strasti, sviranju klavira, i svira najljepše note svoga života. Prvi put se uistinu duboko i strastveno zaljubljuje u mladog šizofreničara Eduarda. U cijeloj ovoj priči ima i jedan pametni doktor Igor i poneko bratstvo i medicinske sestre. Spoznaja života u jednostavnim rečenicama. Preporučujem svima da pročitaju!
Ova knjiga nas uči da nisu svi ludi „ludi” kao ni normalni „normalni” i tko je mjerodavan da to ocjenjuje i sudi. Uči nas o ljubavi prema sebi, životu i o prihvaćanju sebe i drugih. Pruža nam drukčiji uvid u ljude koji su samo željeli slijediti svoje srce i snove, a društvo ih je označilo i odbacilo. Veroniki se život nije činio vrijedan življenja jer spoznaje da ga je živjela ukalupivši se onako kako su to drugi očekivali od nje. Predivno jednostavna, a opet dubokoumna priča kakve samo veliki pisci rade.
Godina je neparna, stoga se od srca nadam da je i ove godine u siječnju bijelo pero negdje na prozoru čekalo veličanstvenog Coelha.
Autorica: Josipa Dević
