Sve žene počevši od naše Velike Gorice, Hrvatske i dalje širom svijeta imaju jednu zajedničku karakteristiku, one brinu! Evo i sada dok ovo pišem moja podsvijest me podsjeća da provjerim ono što mi je nekada dolazilo prirodno; kako se pišu imena gradova sa dva naziva.
Ustajemo se ujutro i brinemo o spremanju kuće, o dječjem pranju zubi, o tome što će nas dočekati na poslu i o onome što moramo obaviti poslije posla.
Brinemo o svim papirima koje moramo skupljati tijekom života, računima koje moramo platiti, ljetovanju za koje se moramo brinuti i tako dalje i tako dalje.
Ingrid živi u Norveškoj sa svojim mužem Janom u naizgled idiličnoj funkcionalnoj obitelji, kuća je lijepo uređena, poslovi stabilni, a dva sina Martin i Jonas dovoljno veliki da idu svojim putem, no dovoljno inteligentni da shvaćaju da im suživot s roditeljima donosi mnogo prednosti.
Ingrid koju su odgojili baka i djed nakon tragične smrti majke i oca, cijeli svoj život shvaća kao jednu ogromnu obavezu da bi svojoj obitelji pružila ono što joj je u djetinjstvu nedostajalo, stabilan dom s oba roditelja.
Sve obaveze je iz tog straha odradila vrhunski, zdrave obroke za obitelj, sve školske i sportske obaveze, druženja, predivno uređenje doma i sada u pedesetima ona naizgled ima sve, a nema ništa.
Svi oni planovi što ih je imala sa suprugom je više ni najmanje ne vesele, shvaća da su dečki koje voli najviše na svijetu obični egocentrici. U njenom poslu profesorice zamara je sve, od djece koja su sve tupavija preko njihovih svadljivih roditelja te brdo neplaćenih dodatnih aktivnosti u kojima ne vidi smisla te predvidljivi kolektiv čiji je dio.
Suprug Jan koji se do pozicije voditelja odjela u ministarstvu popne slučajnim spletom okolnosti osjeća se slično, želi svima ugoditi, a istodobno biti autoritet. Poslove odrađuje solidno no bez uzbuđenja koje je osjećao nadajući se u mladosti da će biti glazbenik u nekom bendu sa svom pratećom slavom koja to uključuje.
Hanne se zabavlja mijenjajući partnere, slobodnog je duha i eklektičnog životnog stila. U tom traganju traži neko sidro za koje bi se uhvatila, srodnu dušu kojoj bi rodila dijete i išla na druženje u parovima i sve ono što prati jednu bračnu zajednicu, no u sebi je puna dubokog nemira kojem ne može odrediti izvor.
Jedne večeri u noćnom klubu Jan i Hanna – inače radni kolege se spoje i cijela ta lažna fasada se počne urušavati.
Nakon otkrića ljubavničkog odnosa mijenja se i Ingrid kojoj je to možda iako čudno bila jedna od rijetkih stvari o kojoj nije brinula, mogućnost da će Jan naći nekoga drugoga.
Depresija, anksioznost i tjeskoba koja ju je mučila počne kroz sve te okolnosti mijenjati oblike i polako silom prilika ona polako počinje kretati u novi život. Život koji ne uključuje buduće planove s Janom, život u kojem je boli briga za njihov dom koji je tako pomno uređivala, život u kojem ne pere gaće svojoj odrasloj djeci.
Knjiga Nine Lykke je knjiga koju bi mogle napisati mnoge žene da su se rodile s njenim književnim talentom jer ona piše jednostavno fenomenalno, kirurški precizno secirajući ženski um priča priču o jednoj ženi i o mnogim ženama. Ona shvaća i jednostavno prezentira sve strane u postupku pričajući priču o odlukama i posljedicama koje odluke donose. No možda najvažnija poruka njene knjige je da nekada kada ti se sruši cijeli svijet imaš odluku plakati nad ruševinama ili ga početi iznova graditi. Samo ovaj put probaj brinuti manje i uživaj više i sve će biti u redu.
„Generacije slijede jedna drugu, razmišljala je Ingrid dok je promatrala tamno-ljubičaste grmove jorgovana koji su okruživali stube koje su vodile u kuću, i oni su bili više od stotinu godina stari. Samo se mora ponašati kako spada i obaviti što se od nje očekuje i sve će se nastaviti dalje nepromijenjeno. Ne smije se zaustaviti. Što god bilo, ona ne smije biti ta koja će to prekinuti.
Otprilike jednom tjedno spavala je s Janom, a onda to prekrižila na nekom svom zamišljenom popisu. Dobro, pomislila bi, ovo je obavljeno. Taj tjedni raspored etablirao se tijekom godina, kao i svi drugi rasporedi, pokositi travnjak, očistiti snijeg, zamijeniti žarulje, vježbati, zamijeniti ulje na autu, seks…“
„Novi dan na koji gleda kao na utrku s preponama. Dan se sastoji od preskakanja prepona i za svaku preskočenu prepreku može je prekrižiti na svom imaginarnom popisu. Dobro, dobro, samo tako dalje, šaptala je samoj sebi. A kad ih sve preskoči, što onda? Smrt, odgovorila je samoj sebi uz osjećaj olakšanja, jer u posljednje je vrijeme počela osjećati olakšanje pri pomisli da će svemu ovome jednom definitivno doći kraj…“
Autorica: Josipa Dević
