U suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica nastavljamo donositi preporuke čitatelja. Ovog puta donosimo preporuku za knjigu autora Dana Buettnera, Plave zone. Preporuku je pisala Josipa Dević.
Plave zone, Dan Buettner
Sjećam se kroz maglu kada je prijateljica položila vozački i kada smo u jugu njene mame krstarili uzduž i poprijeko Osijekom i okolicom tražeći klub u kojem ćemo uz standardna 3 P (piće, pjevanje, ples) dočekati zoru. Ono što me poslije s više pameti u glavi i godina u osobnoj užasavalo jest to što je ona tada izlijetala sa sporedne na glavnu cestu bez zaustavljanja uz naše povike jednom se živi.
Život se činio toliko beskrajan i nepotrošiv da se sada često sama sebi čudim kolike smo mi idiotkinje bile i zahvaljujem svim nebeskim silama i providnostima da smo ostale žive i mi i svi koji su s nama tada dijelili cestu. Trideset godina kasnije, s malo lumbalnih bolova, malo više potrošenih živaca i puno manje energije, meditiram, mantram i čitam knjige o dubljem smislu života i o zdravijim i pametnijim načinima kako trošiti svoje tijelo.
Knjiga Plave zone došla mi je kao logičan nastavak dokumentarne serije na Netflixu koju sam odgledala prije par mjeseci ili kao potvrda činjenice da kada je učenik spreman učitelj se pojavi.
Za mene antimatematičarku je ono nova knjiga=nova ljubav.
Već u samom predgovoru osim standardnih zahvala svim onim znanstvenicima, urednicima i ljudima koji su spomenuti u knjizi, autor me oduševio rečenicom koju je posvetio svojoj partnerici:
„ I na kraju, zahvaljujem Cheryl Tiegs, mojoj ljubavnoj i životnoj partnerici, koja je izdržala sva moja duga izbivanja iz kuće i bodrila me na svakom koraku ovog putovanja. Po meni, ona je utjelovljenje životnih načela koje ova knjiga promovira i ona je personifikacija dugovječne ljepote koja se ne ugrožava starenjem.“
I tu već na samom početku vidimo jednu od glavnih premisa u plavim dugovječnim zonama, a to je naravno ljubav. Ljubav kao početak i kraj svih tih dugovječnih ljudi koji su intervjuirani u ovoj knjizi. Ljubav prema svojoj djeci, partnerima, poslu koji obavljaju ili prema prijateljima s kojima ih veže dugogodišnje prijateljstvo, a drukčije i ne bi moglo biti kada je riječ o stogodišnjacima.
U prvom dijelu Plave zone Sardinija autor, pri odlasku sa 75-godišnjim pastirom Toninom u planine, upita impulzivno:
„ Bude li vam ponekad dosadno“, a Tonino mu odgovara „ volim ovaj život ovdje“ a zatim nastavlja „ volim svoje životinje i volim brinuti o njima. Nije mi baš ni potrebna krava koju sam danas zaklao. Polovinu mesa ionako ću dati svome sinu, a drugu polovinu ćemo podijeliti sa susjedima. Ali kad ne bi bilo ovih životinja i posla oko njih, ja bih sjedio kod kuće, ne radeći ništa i moj život ne bi imao nikakve svrhe. Kad pomislim na njih , pomislim na svoju djecu. Volim kad moja djeca dođu kući i nađu nešto što sam ja proizveo za njih.”
I tu odmah na prvoj sardinijskoj zoni vidimo kako je uz ljubav jako bitna ta obiteljska povezanost, da te vole i da si im potreban. Da je život i okrutan i topao u isto vrijeme.
Zanimljivost kod Sardinije je također da imaju autohtonu sortu grožđa koja sadrži veće količine crvenog pigmenta zbog kojeg lakše podnosi sunce i kao rezultat ima čak i trostruko više flavonaida nego ostala vina. Prehrana je skromna, mlijeko, sir, pogače i vino, meso rjeđe. Obrazac s manje pojedenog mesa je poveznica svih plavih zona, najizraženiji u Loma Linda američkoj plavoj zoni u kojoj postoji jako veliki broj vegetarijanaca. Također, skoro bez iznimke svi dočekaju duboku starost uz ili blizu svojih obitelji i smještanje u staračke domove kod njih nije opcija.
U Okinawi, koja je druga obrađena plava zona u knjizi, Dan Buettner ističe plodnu klimu koja ljudima omogućuje da imaju svoje povrće kroz cijelu godinu. Okinawa ima u postotku najveći zdravi broj stogodišnjaka od svih istaknutih zona te također, iako od svinje jedu skoro sve dijelove, ne jedu je često. Slatki krumpir uvezen iz Kine im je godinama donosio 80% kalorija u prehrani i omogućio da prežive u poratnim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Kod Okinawe je autor kao jednostavnu činjenicu iznio i to da nema toliko padova ili lomova kukova u poodmakloj dobi s obzirom na to da su im kuće u ravnini sa jako malo namještaja i da često sjede na podu i puno čuče. Od biljaka ističe pelin, kurkumu, vrtovi su im ljekarne u malom iz kojih svakog dana uzimaju svoje prirodne lijekove.
Kamata, najzanimljivija stogodišnjakinja s Okinawe, na poziv da priča o nesreći koju je preživjela tijekom rata u kojem je izgubila sina i supruga rekla je sljedeće:
„ Umorna sam od prošlosti. Ne želim više o njoj govoriti. Sada sam sretna. Imam dovoljno za jesti. Okružena sam prijateljima. Zašto oživljavati bijedu sada kada su došla bolja vremena? Prošla sam sve one nevolje i sada mi dobro dođu jer mi omogućuju da danas uživam. ”
Treća zona Loma Linda donosi istraživanje o adventistima kao vjerskoj zajednici koja zabranjuje pušenje, konzumiranje alkohola i hrane poput svinjetine. Dalje na popisu zabranjenih stvari su također jaki začini, masna hrana i pića s kofeinom. Iznimno su povezani kroz tu zajednicu, volontiraju i imaju jak školski i bolnički sustav. Od namirnica koje ističe autor tu su orašasti plodovi, mahunarke te voće. Piju puno tekućine, ali isključivo vodu.
Autora je kod američke plave zone oduševila medicinska sestra Marge koja je počela voziti bicikl s 12 godina i otada ga stalno vozi, golf je počela igrati s 40 a s 90 je odlučila otići u Disneyland na jedan od onih „kotača smrti“. Dr. Ellsworth Wareham je 90-godišnji pomoćni kirurg koji asistira na operacijama a kada nije tamo radi po cijele dane u vrtu ili mjesečno noću prođe oko 3200 kilometara po autocestama Južne Kalifornije.
Četvrta kostarikanska plava zona se nalazi na Nicoyi, u njoj žive nasljednici plemena Chotorega još od vremena prije Španjolaca, i također imaju sličnu priču. Jedu svoje vlastito uzgojeno voće, prehrana im se bazira većinom na kukuruzu.
Velike obitelji kao potpora i izvor radosti. Osjećaj koristi zbog skrbi za obitelj i zanimljiva činjenica ovdje spomenuta je da ljudi koji imaju žensku djecu žive duže, rođeni zimi žive duže od onih rođenih ljeti. Zanimljiva činjenica dugovječnih muškaraca na Nicoyi je da ih je 75 posto bilo u izvanbračnim zajednicama i ostalo u braku ili su samo preselili kod drugih partnera. Ah, ta ljubav kao početak i kraj svega.
Vrtovi su im kao u ostalim zonama puni voća i povrća koje konzumiraju u velikim količinama. Zajednička poveznica je kod svih i određena izoliranost od ostalog dijela zemlja, čime su izbjegli neke epidemije, te izrazita povezanost zajednice.
Koja je tajna dugovječnosti na kraju i što možete napraviti da bi živjeli bolje i kvalitenije sažeto je u posljednjem poglavlju autora u kojem savjetuje čitatelje kako napraviti svoju osobnu plavu zonu i u kojem daje puno savjeta a ja ću izdvojiti samo neke:
Malo se pomučite
Zabavite se i krećite
Družite se s ljudima
Vježbajte
Pronađite partnera
Pronađite osobni smisao života
Smijte se
Pijte kvalitetno crno vino
Naučite nešto novo
Ja vam savjetujem da nikad ne zaboravite kako je život dragocjen i vrijedan življenja, stanite na znak STOP kada izlazite sa sporedne na glavnu cestu i naravno posudite knjigu u knjižnici, neprocjenjiva je!
Autorica : Josipa Dević
