Zlatko Majsec

Petar je pri okretanju na bok s ramene zbacio vreću za spavanje pod koju se za hladnijih noći zavlačio radije nego pod uobičajene deke i...

Sva trojica smo izašli iz auta nakon što je motor zatajio pred skretanjem za neke zabačene naplatne kućice u podnožju Velebita, taman negdje na pola puta za Donja Kaštela gdje smo se uputili u berbu maslina. Naš tročlani nestručni berački konzorcij okrstio je misiju imenom: "Maslina je neobrana, hajde da to promijenimo". Matkova djevojka Nina tamo nas, u kući svojih roditelja, čeka sa svojih par prijateljica. Odgurali smo auto sa zaustavnog traka autoputa do obližnjeg odvojka što nam se činio kao idealno mjesto gdje ne smetamo nikome, a imamo sve na vidiku. Do časa prekida programa u motoru nije bilo baš nikakvih simptoma njegove slabosti pa smo ostali prilično zatečeni i u nevjerici. Nenad je dugo držao okrenut ključ u bravi ispod volana, dajući gas do daske, ali bez željenog rezultata. Probali smo i na guranje, ali ni to nije urodilo plodom. "Jesi ga metnuo u drugu!?", vikao je Matko. "Naravno, pa nisam idiot!", vikao je Nenad. Meni nije bilo jasno kakve veze znanje o prikladnoj brzini za paljenje ugaslog motora ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u stvari u koje se slabo razumijem. "A jesi ga ti metnuo u drugu!?", pitao sam Matka. "Nisam, otkad sam oženjen, majke mi!" Još smo uvijek u sebi nosili priličnu količinu maloprijašnje opuštenosti, ali tom su vedrom nebu već prijetili crni oblaci što su brzo nadirali. Ta zar je moguće da je crko baš ovdje - usred ničeg? Gledali smo se bez riječi, ustručavajući se izgovoriti ono što je bila naša najveća bojazan - što ako je auto naprosto odapeo i ne može ga se više oživjeti? Bližila se večer, a ledeni je vjetar štipao za obraze. Mateo je psovao sudbinu jer je ženi bio obećao stići na večeru. "Pripremila nam je ribu danas. Škarpinu. Zna da to najviše volim. Bit će jako nesretna ako ne stignem na vrijeme.", rekao je tužnim tonom - tupo buljeći u motor koji se rastvorio pred njim nakon što je Nenad podigao haubu.  "Bolje vučna služba nego vučja družba", rekoh pogledavajući zabijeljene Velebitske vrhove kojima smo bili opkoljeni. Dugački ćilim od guste magle izgledao je kao da ga je iz svog jointa ispuhao planinski div hašomanske provenijencije. 

Otišli smo ponovno na put. Sara i ja. Stalno negdje idemo i to mi se sviđa. Možda sva ta putovanja priziva i moj prvi...

atko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) - dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo - obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine - gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti - bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri - to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu "dok jednom ne smrkne - drugom ne svane" uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima - važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli. 

Smišljam što da maloj kažem Muda skupljam i taktike važem Al' sa svakom pivom šanse moje Bojim se - sve slabije stoje

Blesavo nasmijani turisti traže svoj savršen trenutak Oduševljeni arhitekturom usnulog gradića traže ipak nešto više Opravdanje za dolazak iz velikih daljina Naći će ga u bilo čemu Samo da ne misle da od sebe ne mogu pobjeći ni ovdje Gdje je njihova uobičajena uloga kojom su zasićeni ovdje svima nepoznata... ...Hodaju, sjede po kavama, piju, jedu i papagajski ponavljaju - Divno je ovdje, O kako divno je ovdje Traže tuđu potvrdu svojih riječi da lakše povjeruju u svoju laž s mrvicama istine

Kad se s prijateljima iz srednje škole, s kojima si nekoć činio nerazdvojnu bandu, više ne viđaš iz dana u dan, druženja ne samo da postaju tim dragocjenija već kao da zaokružuju male godišnje epohe. Sve ono što se dogodi tijekom tjedana ili mjeseci za kojih se ne vidimo kao da primarno služi tome da se podijeli na ovakvim druženjima, kao da ona podvlače crtu - zaokružuju ispričanu životnu cjelinu, daju joj smisao i mjesto u zajedničkoj riznici sjećanja. Razdragano gledamo jedni u druge, uspoređujemo veličine trbuha, dijelimo novitete iz života, filozofiramo o stvarima, prisjećamo se bezbrojnih ludorija, pravimo neke sasvim nove i tako ukrug. Sa svakom novom flašom vina muzika je sve glasnija, pa onda posljedično i mi. Suglasje pijanih priča, anegdota, međusobnog podbadanja - većinski dobronamjernog (ako ne računamo Aleksa i Luku koji uvijek imaju dozu kapricioznosti jedan spram drugog). Osim navedenog dvojca i moje malenkosti tu su još Kruno, Pero, Krešo, Tomislav i Marko. Znam da u ovim mojim vrlo kratkim pričama i specifičnosti medija na kojem se objavljuju nema uvijek mjesta za detaljne portrete svakog protagonista no vjerujem da se već i iz isječaka razgovora mogu naslutiti barem djelići nečijeg karaktera i vanjštine.   

Pamćenje trenutka, male slike koja ostaje u anonimnim galerijama njihovih umova. Ništa manje stvarne i vrijedne zato jer je nezapečaćena prošlošću. Barem onom prošlošću koju u kontekstu naših malih, internih društava smatramo "javnom", zajednički proživljenim doživljajem koji opstaje u opetovanoj međusobnoj predaji. Koliko je samo tih tajnih, sasvim intimnih, pohranjenih momenata u kojima smo ulovili osmijeh neznanca i odnijeli ga sa sobom poput dragulja čiji je sjaj samo nama vidljiv ili barem koji takvim sjajem samo nama sjaji. U slatkom magnovenju bila je Martina.

Da obiđe restorane bio je nešto lijen Pa se radije sjeo na slavne ćevape Zen U društvu je starih goričkih haklera bio Slušao legendarne priče i pivu pio Glasno je viknuo: "Oh guys what a shame Da nitko od vas nije član od Hall of fame!" Na kraju se sa njima kladio, svi su mislili da je malo maka Izgubili su sto eura kad je "stari" zakucao sa slobodnjaka Da ne budu u bedu što spušili su pare S njima je podijelio svoje elitne cigare

"Božo, to da si se produhovio, to još mogu prihvatit, al' to što si se popederio, to ne mogu." "A što tebe smeta što idem na jogu?", Božo će u suzdržanoj nervozi. "Ma jogu još mogu probavit. Ajde i meni su interesantne te istočnjačke mudrosti. Ima tu nešto, da me ne shvatiš krivo." "Pa zaš' sam onda peder?!", vidilo se u tonu da je Božo dobrano bocnut. "Ajde brate, otkad ti to na žene gledaš kao na svoje prijateljice i duhovne suputnice, kakve su to sad gluposti?" "Pa što tebi tvoja žena nije i prijateljica?" "Je, i prijateljica i sestra i ljubavnica i poslovni parner i sudac. Sve u jednom, a ponajviše ovo zadnje." "Eto vidiš, pa što onda i ja ne bi jednom tako?" "Božo, prijatelju stari.", pokuša ga Brankec malo omekšati da ga lakše izmodelira po svom nahođenju tj. da ga vrati na "tvorničke postavke", "poznajem ja tebe malo predobro. Ti oduvijek žene gledaš samo preko nišana one stvari. Kakve sad duhovne suputnice, majke ti mile? Hoću onog Božu koji mi sav uživljen i ponosan priča da je za vikend okrenuo tri tuđe žene i koji mi sočno opisuje poze, a ne ovog što priča o joga pozama, Gdje je nestao stari Božo?!"