Ima taj jedan lik. U najmanju ruku neobičan lik. Unatoč tome što ga uopće ne poznam i nisam s njime u životu razmijenio ni riječi, našao sam se s njime u čudnovatom natjecateljskom suodnošaju kojeg ću pokušati razjasniti i vama, a i sebi. Riječ je o meni potpuno nepoznatom muškarcu u kasnim tridesetima, više krupnog nego srednjeg stasa, prosječne visine i upečatljivo duge, većinski bijele kose (na momente podsjeća na Gandalfa iz Gospodara prstenova – ali više u nekoj ratničkoj nego čarobnjačkoj verziji). Kad god ga sretnem djeluje gotovo sumanuto smrknuto i strahovito zatvoreno u samog sebe – reklo bi se klasičan primjer samca razočaranog u ljubav, ljude i ovdašnji život općenito – čovjek koji je odustao od života i sebe sama, zatvoren u svoju samačku garsonjericu, neuredni brlog što mu pruža slatko utočište od vanjskog svijeta u kojem iz topline kreveta najvjerojatnije na jutjubu ko spužva upija sve moguće mračno opojne teorije zavjere od kojih dobiva brojne subverzivne porive i ideje koje nikad ne ostvari u praksi, ali im se opetovano vraća u svojoj fikciji kao jedinom pravom, realnom svijetu u kojem obitava. U redu, ovo sam onako ispucao na prvu, bez nekih opipljivijih dokaza osim komparacije s nekim svojim prijašnjim studijama sličnih slučaja. Mislim, tko će ga znat, možda čovjek živi ko zlatna ribica, napunio svoj stan u prizemlju vodom i pretvorio ga u golemi akvarij pa se po njemu, nogu uvučenih u jednu golemu peraju, do mile volje slobodno praćaka. Pritom mu je najdraže kad se tijekom zarona ukipi na mjestu glavom okrenut prozoru. Izvježbao je da poput ribe pučastim usnama miče gore dolje i riblje bezizražajno zuri u ljude što u nevjerici zastaju promotriti tu mušku sirenu koja ne pjeva, ali zato začuđujuće brzo roni od kauča u dnevnom boravku do stola u kuhinji. Pod vodom već diše ko veliki. Prava atrakcija – aquapark u prizemlju stambene zgrade. Režije za vodu dosta velike, ali isplati se jer život u vodenom svijetu je život na visokoj peraji. Zbario je neku beograđanku samo da ju prigodno može zvati “ribo” kad dođe kod njega.
Kako znam da je samac ako ne znam ništa o njemu? He pa jednom je zasjeo kraj mene u autobusu. Dan danas mi se nosne dlačice nakostriješe kad se toga sjetim. Brate kad me zapuhnuo njegov ustajali vonj mislio sam da ću povratiti po njemu i taj vonj učiniti još izražajnijim. Takvom nečem uzrok može biti samo uporno višednevno, a možda i višetjedno nepranje kakvog nijedna djevojka ili supruga, koliko god i sama bila nesklona tjelesnoj higijeni, zasigurno ne bi tolerirala. Ta činjenica, ujedno, prilično uvjerljivo pobija smjelu teoriju da moj takmac živi u već opisanom stambenom akvariju.
Da ne donosim preunagljene zaključke o njegovoj namrgođenosti koja gotovo zastrašuje, sadržeći natruhe munjevite otresitosti kao jedne od posljedica tko zna kakvih sve proživljenih trauma, treba pošteno reći da ga najčešće viđam u ono doba dana kad je na ljudima teško pronaći znakove sreće, a to je pri polasku i dolasku s posla – vrijeme u kojim mnogi robovi, pardon radni ljudi, koji putuju na relaciji Gorica – Zagreb, izgledaju kao da se i ne bi odveć uznemirili da im netko prisloni pištolj na čelo. Ta već su ionako (polu)mrtvi, ne…
…Pa dobro kakvo ja to zagonetno, nevidljivo natjecanje imam s njim?
Krenulo je ovako nekako. Nakon što smo danima ranim jutrom zajedno putovali istim autobusom on je odjednom krenuo biciklom na posao i to, znakovito, točno dan nakon što je načuo moj razgovor na mobitel gdje sam jednom prijatelju važno rekao kako razmišljam uskoro krenuti biciklom na posao jer da mi je dosta sredstava javnog prijevoza i da mi fali u život ubaciti malo adrenalina, malo žive krvi.
Sljedeći dan evo ti njega na biciklu, nema ga više u busu. I to po cičoj zimi – usred siječnja, kad su temperature ujutro takve da je čovjeku nelagodno i pri samoj pomisli da obraze izloži ledenom sjevercu, a kamoli da mu još ususret biciklira bez ikakva pokrivala za glavu. Kao da mi je želio poručiti – koliko god ti misliš da si spreman – ja sam spremniji, koliko god ti misliš da si lud ja sam još triput luđi. Porazit ću te koliko god ti mislio da si opasan.
Kretao je, očito, dovoljno rano, u pola šest, samo da bude siguran da ću njegovom pothvatu moći svjedočiti kad se bus nađe s njim u ravnini – tamo negdje na biciklističkoj stazi iza Velike Mlake. Bio sam prisiljen gledati kako u običnoj traper jakni pedalirajući prkosi zimi, smrknut kao obično, ali odlučan da ismije moju nemogućnost da vlastite težnje pretvorim u realnost. Tjednima sam ga tako gledao, iziritiran jer me njegova bijela kosa što je vijorila na ledenom vjetru podsjećala kako još uvijek nisam spreman iskočiti iz svoje zone komfora i krenuti s ozbiljnim treningom na niskim temperaturama. U međuvremenu on je likovao jer je gužvanju u plavom sardinjaku na kotačima rekao zbogom! Sad si lijepo vježba putujući na posao. Živi zdravo! Živi i(li) umire muški! A ja i dalje sjedim poraženo uvučenih ramena i slušam jutarnje jadikovke svagdašnje dokonih babuskara u prednjem dijelu busa. Ali ne zadugo! Vidjet će on od čeg sam ja sazdan! Pokazat ću ja njemu tko sam i što sam!
I tako, jednog jutra krećem i ja pola sata ranije na posao. U meni sve ključa od euforije i odlučnosti. Kako li će se ovaj samo zabezeknuti kad me vidi. Morat će u sebi priznati da sam mu u najmanju ruku ravnopravan – suparnik vrijedan poštovanja. Sjedam na bicikl i odlazim u sibirsku hladnoću, cvokoćem ko pič.. i na četiri oka gledam hoću li ga i gdje konačno presresti. Pedaliram ko manijak dok mi raste brada od inja. S neopisivim užitkom i ponosom zamišljam kako ga prestižem. I evo ga konačno na vidiku. Divlje zapedaliram. Njegova pojava sve je veća i veća. Dakle, stižem ga. Na nekih dvjesto metara udaljenosti, u šoku i nevjerici utvrđujem – pa on, on hoda!!! Kako je to moguće?! Baš na dan kad sam se konačno odvažio na bicikl on je odlučio da mu ne trebaju nikakva tehnološka dostignuća da dođe do grada. Iako ga prestižem osjećam se potpuno posramljeno.
Nakon par tjedana vožnje biciklom drugim putem, samo da ga ne vidim, samo da me ne podsjeća na poraz, sav u nekoj suludosti odlučim da ću i ja odsad hodati 17 km u jednom i 17 km u drugom smjeru. Do posla i sa posla. Ako može ovaj – mogu i ja. Ko ga jebe što će mi se život pretvoriti u posao i putovanje do njega i s njega kući. Nije ni da je sad nešto puno vredniji od toga. Dignut ću se i ja u 3 ujutro i taman za 3 i po sata hoda stižem do firme. Mora da je taj epski poduhvat prožet još epskijim osjećanjima i neće mi sigurno biti žao kad se otisnem u tu, rekao bih, životnu avanturu. Čovjek je stvoren da se kreće na vlastitim nogama. Moje će postojanje dobiti novu dimenziju. Pred kolegicama ću biti lik koji se smije sustavu u lice. Sexy kolega koji je objavio rat toj tvorničkoj traci postojanja u kojoj je svaki dan dozlaboga isprogramiran i pogubno sličan rutini ostalih radnih ljudi. Zaglupljujućem poslu pred kojim sagibamo glavu jer se bojimo da nećemo od čega imati za režije i hranu – i dalje govorim ok, ali moje slobodno vrijeme više neće služiti samo za odmaranje kako bih opet svu energiju uložio u rad. A ne! Odsad ću neke stvari odigrati po svojim pravilima. Prva od njih – ja hodam na posao iz Gorice u Zagreb, ja hodam doma s posla, iz Zagreba u Goricu. Kakav Superman i Spiderman. Ja ću biti pravi nepatvoreni, autentični domaći superjunak koji je sustavu rekao: NE. Ja ne putujem tvojim glupim sredstvima javnog prijevoza. Ja hodam! Poput ovog luđaka koji iskušava moju spremnost da se oslobodim, da budem potpuni eksces, ludost, pomaknutost o kojoj će se pričati!
I krenem na noge toga jutra negdje oko 3:05 – toliko je rano i hladno da mi svakih pola minute dođe da odustanem, glas u glavi urla da se vratim u krevet – da sam potpuno poludio, podočnjaci mi ko dvije jame Jazovke, ali svejedno hrabro kročim dalje. Stižem ga, pogađate, negdje na biciklističkoj iza Velike Mlake, a on… on…kako li je opet naslutio da sam spreman za prelazak na višu razinu. On je…ne znam kako bih to rekao…on je ljudi moji…on je na križnom putu. Hodočasti na koljenima poput isposnika! Pokajnik! Isus velikogorički! Na koljenima kleči i ide, stavio nekakve oskudne sportske štitnike na koljena i mirno putuje šiban olujnom kišom što je bjesnila tu noć. Da mu je u rukama bio poveći drveni križ, a okolo njega sljedba u bijelim haljama, glava ovjenčanih cvjetnim vjenčićima, prizor bi u potpunosti bio biblijski. Pa…pa on je genij – kakva metafora! Križni put kojeg radni svijet svakodnevno opetovano prolazi robujući sistemu koji ih sve jače siše. Dok me brutalno poražava još mi i filozofsku lekciju drži. Prdnuo sam u čabar. Moja smjelost je dječja igra u usporedbi s njegovom. Čovjek se pokazao i dokazao kao apsolutno nenadmašan, nepobjediv…Bio sam prisiljen odustati. Okačiti kopačke o klin jer, ha što bi bilo sljedeće pitam ja vas?
..Kad bih, lišen svih svjetovnih potreba, krenuo i ja na koljenima u taj križarski pohod, taj bi već zasigurno pronašao način da potrbuške dogmiže do grada, ruku stisnutih uz tijelo, poput gliste zadižući hrbat da se odguruje naprijed. Kad bih i ja progmizao on bi si valjda amputirao udove i nekako se dokotrljao gdje već treba..
Taman kad sam pomislio da je naše nevidljivo, nikom priznato, natjecanje davno za nama, odlučio sam u jednom periodu prestati jesto meso. Sa svojom djevojkom celeroljupkom otišao sam do jednog prekrasnog veganskog restorana pred kojim se prostire prekrasan vrt pun šarenog cvijeća i drveća. Sjeli smo uz prozor ne bi li, dok punimo želuce biljnim delicijama, mogli uživati u tom zelenom raju. Zagrizem tofu, pogledam u vrt i umalo mi zalogaj skrene u dušnik. Ovaj na sve četiri usred vrta pase travu, mirno poput sedatirane krave. Pet minuta kasnije kucnem se sa svojom ljubavi, otpijamo rijedak eliksir na bazi velebitske degenije, a ovaj me gleda ravno u oči dok ko panda brsti lišće s drveta. Ne znam – recite vi meni da sam poludio, da sam paranoik – da je sve to samo skup nevjerojatnih slučajnosti koje je moj um potpuno krivo interpretirao, ali držim da je on savršeno prikrio da zna kako je uvijek bio primijećen, trudeći se ne (raz)otkriti da se trudi uvijek biti korak ispred mene. Neke utakmice čovjek jednostavno ne može dobiti…
